"Lažu oni koji kažu da je narod ko i trava – kosiš ga, a on se podmlađuje!”
Od onog prvog trenutka kad se Jezdić pojavi na sceni, poguren, drhtavih ruku, zamišljen, pa do onog naklona publici skoro dva i po sata kasnije, svaka reč koju izgovori prati se u nestvarnoj tišini. Teško da bi iko drugi mogao da oživi srpskog seljaka Milutina kao što to on radi već godinama.
Kad zvona na crkvi zazvone u nevreme, njegova majka koja je u dva rata već izgubila dvojicu starijih sinova i muža, okreće se onom najmlađem i, kao prava Spartanka kaže "Šta čekaš?!" Kad ga žena u rat otprema u najboljem, jedinom stajaćem odelu, ako pogine da je bar lepo obučen. Kad plače nad silovanom devojčicom i njenom majkom, tamo negde oko Cera. Kad ga komšija u albanskim gudurama, dok svedoče zločinima Arnauta, pita "nismo li se onomad o Turke ogrešili?" Kad se oprašta od prijatelja i poznanika koje gubi usput. Kad pusti onu tešku, najtežu, težačku suzu za smrznutim konjem i nastradalim volovima. Kad nečiji sinovi u ratu ginu, dok sinovi nekog drugog u rat pozivaju.
... Kad se vrati, živ i jedva prepoznat, kad mu majka kaže da su ona i njegova žena i svoj i njegov obraz sačuvale dok ga nije bilo.
... Kad shvatiš da ti je zemlju uvek branio seljak, jer je njemu do zemlje najviše i stalo.
İ ono, verovatno najupečatljivije Milutinovo pitanje: "Zašto, bre, da moja braća ginu za vašu braću?"
Naklon do poda gospodine Jezdiću, malo je bilo onih pet - deset minuta aplauza na kraju. Hvala i reditelju koji je za ulogu Milutina znao da izabere glumca sa crnim ispod nokta.
Predstava Knjiga o Milutinu, Zvezdara teatar.
Naslovna fotografija Copyright Promo / Zvezdara teatar / Nikola Vukelić, kolaž, obe fotografije preuzete sa interneta
©Copyright by Vikend Kuvarica 2016-2025. Sve fotografije i tekstualni sadržaj na ovom blogu delo su autora bloga i isključivo su vlasništvo autora. Svaka neovlašćena upotreba fotografija i sadržaja sa ovog bloga je kažnjiva u skladu sa Zakonom o autorskim pravima.
Нема коментара:
Постави коментар