понедељак, 17. децембар 2018.

Kako se prave sećanja

Bobova / pogled na Medvednik / photo by Željko Krstivojević



Vikend. Nedelja. Konačnoooooo.

Konačno, šipak moj! Tata maršira kroz kuću, od sobe do sobe, upada kod mene bez pardona, jbga tad nije bilo ovog zakona o zaštiti dece pa mu država još nije propisala da kuca na vrata i čeka da mu odobrim da uđe. Mada mi se sve nešto čini da bi ga bolelo ćoše za taj zakon... Svejedno, upada u sobu, pali svetlo (majko moja mila što to mrzim!) i kreće:

- 'Ajde vojsko ustajanje, nedelja je svanula, divan dan, pao sneg, idemo kod ujaka na sankanje. 'Ajde dižite se, nećete vi meni da se izležavate u nedelju ceo dan do podne! Imate pola sata da se spremite i krećemo.

Plačno se okrećem u krevetu, gledam na sat. Pola sedam. Pola sedam nedeljom ujutro. Nedeljom ujutro dok napolju pada sneg. Sneg. Fuuuuuj!

Možemo brat i ja da se bunimo do mile volje ali samo u sebi. "Svetom Iliji" (baba je tako zvala svog sina kad je htela da nas natera da pojedemo sve iz tanjira) se ne odgovara i prigovara naglas!

I eto nas posle pola sata nas četvoro spakovani u 128-micu, pičimo kroz ono malo nazovi snega u Valjevu, putem ka Loznici, preko Pričevića ka Stavama. I kako put odmiče zabrinuto konstatujem da je snega sve više i više. I više! U jednom trenutku pitam tatu da li se uopšte čuo sa ujakom i možemo li kolima doći do kuće jer mi se baš ne planinari po snegu do kolena? Naravno da se čuo, eto malopre su pričali telefonom, i naravno da može kolima do njih, svašta šta pitam.

I tako, čim na Stavama skrenusmo ka Bobovi, tata lepo skrajnu kola s puta i reče:
- To vam je to, odavde peške, gore sve zavejano, ujak kaže da još niko nije prošao! Eto nas, prvi!

Blago nama! Mojoj sreći nigde kraja! Ekstatična sam! Krećem da zanovetam u čemu sam, uzgred budi rečeno, svetski šampion, al' ko mene još sluša. Mama srećna jer je to njena teritorija, brat samo nek nije u kući i nek se nešto dešava, tati super jer smo svi zajedno u poduhvatu, i ja u svom kenjkavom elementu "ko me tero da se za vikend vraćam kući iz Beograda, eto mi ga sad", dakle stanje redovno!

Od Stava do Bobove valjda sedam kilometara kolima okolo naokolo a moš' i prečicom dupke uzbrdo, ima više staza i bogaza, da l' uz potok, da l' pored groblja, moš' i kroz šljivik al' nekako najčešće preko Bobije. To mu dođe valjda neko brdo mada je meni uvek više ličilo na Ande, a sama pomisao da niko pre nas kročio nije na taj sneg u glavi mi stvara slike onih mučenika što su se strovalili avionom pa posle jeli jedni druge i smrzavali se dok posle pola godine nisu uspeli da se iskobeljaju iz onih planinčina. Kako god i sve u svemu, nama nije ginulo cirka minimum 45 minuta planinarenja.

Ako krenem da pričam čitavu moju usputnu kukumavku, ovo će da potraje. Ne volim zimske radosti ni na goblenu na vidim. Ljudi koji idu na zimovanje radije nego na letovanje meni su večita misterija, nešto kao rešenje kvadratnog korena od sinusa kotangensa integrala od minus jedan, po Lagranžeovoj teoremi. Ukratko.

Pala dva-tri puta na sveopštu zabavu uže porodice, jednom se čak jedva izvukla iz smeta u koji sam se uvalila i eto, živa stigla kod ujaka. Mi ulazimo u kuću a oni iznenađeni otkud mi tako sabajle. U nedelju. Po kijametu. Svašta. Tata se smejulji.

Pošto izedosmo sve što izedosmo, isteraše nas napolje ko da smo vašljivi i tuđi a ne njihova rođena deca. Tutnuše nam džakove napunjene slamom i rekoše da neće u kući da nas vide do ručka. Ja, trojica braće, jedna snaja, dvoje dece od najstarijeg brata, šta je - tu je, odabrasmo padinu i krenusmo. Na sankanje.

Mislim, u stvari sigurna sam, da sva moja braća s mamine strane imaju noćne more od svakog zimskog raspusta koji su proveli sa mnom. Prvo, jer su morali da izglancaju ne samo svoje sobe, već čitavu kuću, pod mojim budnim okom i varjačom, a onda se sankanje uvek svodilo na to da se spustim s njima preko tri brda, dve obale (to vam je ono rastinje koje odvaja njive) i potoka i kad treba da se vratimo nazad uzbrdo, iznenada ustanovim da je sankanje skroz bezveze i da me mrzi i da hoću kući jer je hladno i pada sneg, i onda uvek jedan od njih petorice mora da vuče moje sanke uz tri brda, dve obale i preko potoka! Jer sam im jedina sestra. I može mi se :)

Ali tad, to sankanje... pa recimo da se nikad ranije nisam sankala na džaku sa slamom. I nije mi sve to delovalo baš pouzdano, plastični džak lak kao pero protiv snega... gurnula sam prvo brata nizbrdo, bolje da on proveri kako to ide! I dok je on vrištao i cičao, okretao se na onom džaku kao da je u veš mašini uključenoj na centrifugu, meni su suze tekle od smeha! I pre nego što je uspeo nekako da se zaustavi na dnu padine, znala sam da ću uživati u svakom trenutku koji dolazi. Sela sam na onaj džak i odgurnula se! Noge i ruke, svaka koska mi je čangrljala na sve strane, mislila sam da će me podnožje staze dočekati u komadima, a opet sam se sve vreme toliko smejala da sam se jedva za džak držala. Umalo udarila u brata koji je pokušavao da se podigne iz snega i ostala da ležim nepokretna dok me stomak nije zaboleo od cerekanja. I nisam prestala da se smejem čitav dan, matore konjine od skoro trideset godina  se sankaju na džakovima sa svojom i komšijskom decom (kasnije se okupila poprilična gomila), kao da imamo tek desetak godina i ni jednu brigu na svetu sem one da raspust potraje što duže.

Znala sam još tad, onda kad smo se polumrtvi, promrzli, mokri do gole kože, ulepljeni u sneg, nasmejani i srećni, zagrljeni, vraćali kući na ručak, znala sam da taj dan nikad neću zaboraviti. Pamtim ga evo više od dvadeset godina. Bezbrižje jednog nedeljnog sankanja.

Tako se prave sećanja. Nenamerno.

PS. Za ručak ujna spremila ćufteta u paradajz sosu i pire krompir a snaja i ja na brzinu napravile krofne. Bogovski! Pričali o 150 l soka od paradajza koji su ostavili za zimu i o tome kako je Darku lekar zabranio da pije 2 litra mleka dnevno, nisam ni znala da od previše mleka možeš da se razboliš. Ujnino slatko od belih trešanja i led ledena voda da dođemo sebi. Eto.

the kitchen with a view  / 15.12.2018.



©Copyright by Vikend Kuvarica 2016-2018. Sve fotografije i tekstualni sadržaj na ovom blogu delo su autora bloga i isključivo su vlasništvo autora. Svaka neovlašćena upotreba fotografija i sadržaja sa ovog bloga je kažnjiva u skladu sa Zakonom o autorskim pravima. 

Нема коментара:

Постави коментар