среда, 18. новембар 2020.

2 am

jul 1992.

Probudim se pre neku noć nešto posle dva, bog će ga znati zašto. Valjda to tako s godinama. Ja se odavno pomirila s tim nespavanjem. Okretala se, prevrtala, u mislima ispratila Ranka na posao u tri i nešto, i na kraju - odustala. Uključila tv, pretandrljala kanale i zaustavila se na nekom ljubavnom filmu samo zato što nikako nisam mogla da se setim ko je jedan od glumaca. Kad ono Deni Ajelo, samo, kad je tako omatorio?! Deluje na filmu stariji i od onog Al Paćina! I onda me strefi - valjda omatirio kad i ja, kad nam godine prošle, kad je onaj omiljeni film "29. ulica" snimljen pre bezmalo 30 godina, eto kad SMO omatorili, dodjavola! 

Mislim da me to što godine tako na brzinu prolaze nikad nije spucalo kao tu noć. I ne znam odakle izvukoh to kako smo se moj drug Đura i ja, kao deca klizali na Vesinoj bari. Pa se  zacerekah, onako sama. Jer Đura i ja smo braća. Rodjeni smo istog dana, on tek par sati stariji, njegova Olga me dojila pa mi tako postala keva zauvek, odrasli zajedno, u isto pretškolsko pa i u isto odeljenje kasnije, živeli gotovo preko puta jedno drugog i delili - Vesinu baru. 

Vesina bara se nalazila u livadi odmah preko puta naše kuće, u samom ćošku. Ceo valjevski kraj je, inače, izuzetno podvodan, na metar dubine voda šiklja gde god ašov da zabodeš, valjda zato tamo retko koja kuća da ima podrum. Tako se tu, u tom ćošku livade, u udubljenju, s jeseni skupljala kišnica, koja bi se kasnije, s prvim mrazom zaledila i, kako su zime u prošlom veku znale da opravdaju svoj naziv, tako je Vesina bara ostajala zaledjena brat bratu bar jedno mesec dana! A tokom tog meseca ihaaj sreće, organizovali smo sve zimske olimpijske sportove mada smo se najviše mlatili (i bukvalno) hokejom, a tek nešto manje klizanjem, onim brzinskim. 

Jedini problem s Vesinom barom bila je činjenica da je imala jedva preko 4 metra u dužinu i 2 u širinu. A ako ste već pomislili kako to da su nas roditelji toliko zanemarivali te puštali da život rizikujemo na tankom ledu, napomenula bih i činjenicu da je dubina bare bila cirka 20 santima, pa i da smo upali u nju, bila je velika verovatnoća da bi nam odeća upila toliko vode da bi bara presušila! Djura upao jednom, bar se ja toliko sećam, ja i više od jednom jer sam oduvek volela život na ivici, još tad me je posebno privlačio taj tanak led. 

Vesine bare odavno nema. Nestala je neprimetno. Jedne zime je nije bilo i nije se više ni vraćala. A ni mi... 

Pre par nedelja, u popodnevnom špicu prema Novom Beogradu, počnemo Ranko i ja priču o najnebuloznijim sećanjima koje imamo. On, na frizera iz kraja kod koga su svi išli na šišanje i bez obzira kakvu frizuru su tražili, majstor bi saglasno klimnuo glavom i onda ih uvek isto šišao, pa je bezmalo pola tadašnjeg Novog Beograda furalo istu frizuru. Ja se sećam Bele u trećem razredu osnovne škole, koja na času muzičkog ustaje da otpeva pesmicu po želji, i kreće da peva "Draga ne budi peder". Učiteljica se hvata za glavu, a Beloj nije jasno šta nije u redu, pa brat joj sluša Riblju čorbu non-stop! 

I neka idu godine, imaju gde i da odu. U tri lepe. Jedina pametna stvar s ovim životom je to da je uredio da pamtimo samo one dobre stvari, da se one loše zagube negde, pa nam ne zadaju puno muke. A i čemu ih pamtiti? Bilo, pa prošlo. 

©Copyright by Vikend Kuvarica 2016-2020. Sve fotografije i tekstualni sadržaj na ovom blogu delo su autora bloga i isključivo su vlasništvo autora. Svaka neovlašćena upotreba fotografija i sadržaja sa ovog bloga je kažnjiva u skladu sa Zakonom o autorskim pravima. 


 

 


2 коментара:

  1. Nasmijala si me draga Noklice, u ovo moje pomalo snjezno, povise odvratno jutro, i malo rasplakala istovremeno, srijeda je, srijedom sam njanja. Sjetila sam se i sama moje Vesine bare, koja se u mom kvartu zvala "kod trece lokve iza kemijske". Prve dvije su bile male, ova je bila ogromna, preko 9 koraka dugacka, i 4 koraka siroka, i drzala je istovremeno do 15-tak klizaca.
    I slazem se za godine, nek idu, moje su, nisam ih nikom ukrala. Ovo sljedece cu staviti u uglatu zagradu da ga ne vidi nitko drugi osim tebe: [Je l' se i tebi nekad ucini kako godine odlaze, da ti je tijelo sve krace, a anegdote sve duze?]

    Lijep podrav iz Toronta tebi, Ranku, Djuri, i Beli - poznavaocu istancane i pravovremene muzicke lirike.
    Grli te Nuua.

    PS. Moracemo jednom ozbiljno o Nesbo-u popricati, jako sam ljuta na njega, trenutno.

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Prvo da krenem od Nesbea - nisi ništa manje ljuta na njega od mene, one zadnje dve knjige o Hariju ne mogu ni da pipnem jer vidim da će svašta da mu se desi.
      Svi smo mi imali neku svoju Vesinu baru, samo nam je potrebno da je se setimo... A godine zaista prolaze, ne žale...

      Избриши